Doris Nikolić – Ne glumi da si srećna

Ne glumi da te je prošlo, znaš da ja oduvijek znam kako ti najbolje lažeš. Kako se pretvaraš da sve je okej, a hiljadu ti grmljavina tutnji kroz grudi. Ne glumi da je taj osmijeh na tvom licu odraz sreće života kraj njega, niti govori kako si napokon dobila ono o čemu si maštala. I budi jednom iskrena. Ne prema meni. Samo prema sebi.

Reci da li ti fale noći kraj mene, uličnog čovjeka, kome su kafana i cigarete najbolji prijatelji. Reci da li se osjećaš voljeno dok ti on prelazi preko golih butina, ili sam to najbolje radio ja. Reci, da li ti je trosoban stan zamijenio punoću naše male garsonjere u Ulici neznanih junaka broj 23. Reci sve što ti stoji na srcu i pritiska ga da ne može normalno pumpati krv, samo budi iskrena. Oblačiš li njemu crvenu čipku dok ga čekaš da dođe sa posla, ili si postala uzorna žena. Daješ li mu se i na drugim mjestima, kako si krevet uvijek smatrala dosadnim. Da li te je omelo to što si me danas poslije više mjeseci ugledala, te si spustila pogled ka asfaltu. Odigrala predstavu bacivši mu se u zagrljaj, onako, da me uvjeriš kako ti je sada sve napokon na mjestu. Da mi dokažeš kako ja nisam znao da te imam.

A vrištala si sa Savskog mosta kako voliš ovu budalu. Zaboravila si da si obećavala kako ćeš ljubiti moje rane, obožavati svaku moju manu, da sam ti ovakav, nesređen od života, dovoljan. Da si se najbolje provodila obučena u moj duks, u zamagljenim, ne toliko fensi, klubovima. Da ti je skakao adrenalin kad smo bježili na autoputu od pandura. Zaboravila si da si pričala kako nikada nećeš biti kao one. Kako ćemo imati troje djece, kamp prikolicu i mješanca. Samo da za to dođe vrijeme.

Zaboravila si. Zaboravila si sve. Promijenila se. Vidim nosiš elegantne haljine. Kosu si skratila. Ali lijepa si i dalje. Nego, zašto ti je, lutko moja, pogled tako prazan? Ako, napokon, imaš sve?

BY: Doris Nikolić – Public Figure

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *