Milutin Obradović – Nisam sam

Zar da voda tuđeg grijeha, bude moja rijeka?
Sebično je otimanje jave iz mog sna.
I nesrećan svim proklestvom, gdje me sreća čeka,
Dodirujem jedno more, s moja ušća dva.

Od kolone prepunih vozova, vagoni su prazni.
Svo grdilo u meni je čuvalo ljepotu.
A ja ludo volio sam jednu od tih kazni,
Uzalud te sakrivao u svoju sramotu.

I nema ničega što bi tajnu čovjeka ulovilo,
Gdje god da je korak stao, slomio je san.
Niz kišobran sve se slilo, nebom što je plovilo,
Taj zvuk što se život zove, traje jedan dan.

Zauvijek smo oboljeli, kako da nas ozdravim?
Sve sam ruke licu dao, da bih te nasmiješio.
I molitvi vjeran bio, iz ženske ćudi da te izbavim,
Sa ikona oči su gledale da nisam sam u pravu bio…
I nisam sam pogriješio.

BY: Milutin Obradović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *