Sonja Milatović – NE ODLAZE SVI KOJI ODU

Hej,

Znaš ti da ja sve ovo vrijeme ćuteći pišem o tebi. O, još kako znaš. N’o to sad i nije važno.
Večeras ti pišem želeći da ti objasnim kako je rođena Sonja pjesnik dvadeset godina poslije rođenja Sonje.
Pisala sam i prije nego su nam se pogledi sreli one jeseni, koja mi je mirisala na neko moje proljeće. Pisala sam čak godinama prije toga, da se razumijemo. Pisala uporno i dugo, baš kao i večeras, ovako naslonjena na neke stare jastuke u uglu sobe.
Sad tek spoznajem da znaju te površine od pohabanog platna mnogo više o mojim suzama i smijehu nego iko ko je prisutan u mom životu.
Sad dok listam te stare rokovnike, koji su postojali i prije nego što si se ti pojavio, te stranice mi mirišu na tvoju kožu.
Sad dok čitam te nevješto napisane stihove, osjećam ti ime u svakoj riječi.
Sad razumijem da sam znala da postojiš i mnogo prije nego sam te srela.
Sad znam da sam ti pisala godinama, čak i onda dok nisam znala da tamo negdje postojiš.
Zapravo pisala sam drugima o tebi, ne znajući kako se zoveš, koliko si visok i koja ti je omiljena pjesma.
Pisala sam o duši, ne znajući da je tvoja, vjerujući da će mi jednom doći.
Znaš, da su mi prije nego sam te upoznala, tražili da nacrtam drugu polovinu svoga srca, nacrtala bih tvoje lice i pred cijelim svijetom rekla:“On je taj.“
A onda kad bih te srela i ugledala baš takvog između oblaka stvarnosti, prošaputala bih:“Ti si taj.“
I znaš, možda nijesam imala tvoje oči i tvoj osmijeh nacrtane na papiru, ali sam ti dušu godinama unazad slikala riječima.
Kad sam te stvarno ugledala onda u gužvi na hodniku, a još ni riječ izgovorio nijesi, pomislila sam:“Evo ga. To je on.“
I ne pitaj me kako sam znala.
Nijesam nikakav prorok, samo sam neko ko slijepo prati srce.
Pratila sam taj trag, zamišljajući tebe, ne znajući da ću baš tebi doći i pasti ti u ruke bez mnogo razmišljanja, jer čim sam dlanove prislonila na tvoje, znala sam… Tu mi je dom.
Ovdje svjesno prestajem da pišem o tvojim rukama, jer bih mogla pisati do sjutra.
Hoću samo da ti kažem da sam kao pjesnik rođena onda kad si mi ušetao u život, onda kad si mi dlanove prislonio na obraze, onda kad si me čvrsto uhvatio za ruku, onda kad sam ti glavu naslonila na rame ne želeći da taj trenutak ikad prestane.
Tada nijesam znala da ćeš mi tako brzo otići i, iskrena da budem, još se oporavljam od tvog odlaska.
Ipak, hoću da znaš da ne odlaze svi koji odu. Otišao si od mene, ali ostalo te je ovdje dovoljno da poeziju pišem do kraja života.
I da, možda mjesecima ne osjećam toplinu tvog dodira, ali i dalje znam gdje mi je dom.
I dalje, kao i godinama unazad, pišem drugima o tebi, samo što sad znam kako se zoveš, koliko si visok i koja je tvoja omiljena pjesma.
I da, ništa se nije promijenilo.
I dalje si sve što želim i jedino što nemam.
I dalje si jedini svijet kojem pripadam.
I dalje…
Da bar hoće presušiti sva pera ovog svijeta, da ti više nikad slova ne napišem, da te oslobodim tereta je se na tvom ramenu jednom rodio pjesnik.
Da bar.

BY: Sonja Milatović

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *