Tin Ujević – Dok na nju mislim

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;
na divnu čelu ona trpi krunu;
Za poklon treba zapad veleuma,
za suzu zvuka nadahnutu strunu;

Jer ona živi tek gospodstvom bića
i ritmom kreta, crtom carevanja;
Njena je pjesma krajina otkrića,
a njezin pogled tiji šuštaj granja.

Skromnu bjelinu nježna porcelana
krije u svili duše koribanta;
I blagu žalost proljetnih blagdana
i ime strasne tuge: Violanta.

Al ništa nema značaj njene sjete
ko uzdah sneni za tuđim oblakom,
ko vijenac cvijeća što ga noći plete,
ko čisto srce što ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene meke ruke
i guste kose mirisa i želje;
Ko šume lisne za sve slavoluke,
kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda plač i plamen
kroz mećave i čemer bodrih slika;
I njena sila — mramorni je kamen
u hladnoj grudi ko usred zvonika.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *