Pietra Fon Tillen – MOGLA SAM TE ZVATI “ LJUBAV“

Da je meni napisati pjesmu,od koje nikad nećeš doći sebi
Da je meni znati napisati stih,u čast tvoju
Za vjeke vjekova
Pa da ti ime slavim u misnoj knjizi,
Pa da ti se trag vidi kao protočnost nerasuta
U posudi za analize.

Da je meni skinuti tebe sa sebe
Kao što kalendar godini sječe glavu
I uliti te u ruksak kao litru kofeina
Da se držim budno dok se igram snovima o tebi.

Onda poškropim neurone svetinjom
Koja ljubuje sa optimizmom.

Da sam barem hrabra više nego sam prokleta
Da sam barem pametna,više nego sam luda
Zvala bih te Ljubav..
Dok sjedim u prvom redu
I plješćem načinu na koji me gledaš.
Zvala bih te Ljubav..
Dok se pretvaram u sliku,na periferiji gradova
I oblačim suknju koja se natječe sa tvojim hlačama
Dok sličimo vrtuljku kojem se svaka istina nazire u pokretu.

Da je meni biti dama
Ja bih opet tebe izabrala
Da te zovem Ah Ljubav..
Da me otpratiš s ovog svijeta
Da me otmeš od mene same
I one čežnje pune tvog imena.

Ah, da ti znaš kako je meni u ovom hodočašću
Sa krvavim rukama koje žive pod anestezijom
Iscurenom iz tvog oka
Pa sličim na mafiju koja zorom kuje planove
kako da preživi nove vjetrove,
Pa popije vrč misli o tebi
I zaspe u skupu mokrih papira
I sve sliči na foto atelje,
Sa jednom kriškom kruha kojoj nedostaje druga
U vrevi bez namaza kojeg nitko neće da plati.

Ah ,da je meni objasniti tebi kako su mi u podne
nad glavom sijevali meci kao melemi i eseji

U grižnji rituala pronalaska sebe.
A ja se sada oblačim u vještačku svilu
I lakiram kandže između mlijeka i otrova kojim me prskaju ljudi
I učim kako se slog rascvjeta uslijed tjedna teško prohodnog.

Na kraju svih krajeva, mogla sam te zvati Ljubav..
Ali umjesto toga, sve sam surovo i živo
Ubacila u pjesmu
I zakačila je za tvoje očnjake
da te boli, kao što boli mene.

Evo virim trećim okom i pišem smeđom tintom
I plaču mi djeca u kišnim kapima
Punim privatne tuge
Evo cijepili su mi granice djevojčice tetanusom
I ti si zakasnio tamo gdje si uvijek htio stići
Da te zovem Ljubav…
Makar u svakoj mojoj kiši…

BY: Pietra Fon Tillen

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *