Uroš Tošković-najbolji crtač 20. vijeka pod maskom skitnice

Uroš Tošković o sebi zna reći da jeste ludak, ali i nešto više od toga. Da bi se ovakvo samoodređenje opravdalo služi uvriježeno mišljenje da je Uroš Tošković jedan od najboljih crtača 20. vijeka. Vrijednost takvom mišljenju pruža i saznanje da je na Zapadu tako ocijenjeno, piše portal Kultiviši se.
Uroš Tošković

U suštini, ta tvrdnja se ponavlja svukuda gdje se o njemu piše jer svaki tekstopisac računa s tim da će se upravo tom tvrdnjom privući interesovanje čitalaca za nekog prljavog goluždravog starca koji izvodi gluposti.

Tako se, na neki način, želi reći da slijedi priča o ludom slikaru, koji nije samo to nego je i najbolji crtač 20. vijeka, pa tekstopisac razumije njegovu ludost, pa je on tako tekstopisac, ali ne samo to.

O čemu Uroš Tošković misli kad je sam

Zaista je veliko pitanje da li bi i sam Tošković mogao reći o čemu razmišlja kad je sam. Možda sebi govori da je među najvećim crtačima 20. vijeka – ali jedini autentičan, a možda se gorko smije i sebi i drugima, ili jednostavno ne razmišlja ni o čemu nego pravi svoje slike.

A slike Uroša Toškovića u svom postojanju govore više o sebi nego što njihov autor govori. Uroš Tošković jeste slikar svoga doba i njegove slike pokazuju isti onaj užas koji pokazuju sve umjetnosti 20, i 21. vijeka. To su uglavnom avetinjski portreti sa kojih izbija posebno uvjerljiv dah užasa.

Podsjećaju na slike Frensisa Bejkona, ako se odstrani „realistična“ crta Bejkonovog slikarstva. Reklo bi se da je Tošković sa ovim slikarom srodnik u umjetnosti, ako bi se tražila neka paralela sa svijetom.

Ipak, drugi aspekt povlačenja paralela je daleko sadržajniji – Uroš Tošković je umjetnik koji dolazi sa područja Crne Gore i teško se može zaobići misao da je on zaista jedan u nizu velikana iz Crne Gore koji pričaju o đavolu. Demonsko u Toškovićevim slikama možemo uočiti i u djelima Živka Nikolića u filmu, Miodraga Bulatovića i Mihaila Lalića u prozi, te Novice Tadića u poeziji.

To je isti đavo i biće da ga oni dobro poznaju. Ukoliko bismo se usudili da krenemo u potragu za tim đavolom, vjerovatno bismo morali zaviriti u kolektivno nesvjesno žitelja tog podneblja, ali i to samo na prostorima sa kojih su potekli.

Novica Tadić, na primjer, svoju poeziju zanemarljivo malo veže za rodni kraj – njegova poezija je urbana, ali ipak pjeva o istom đavolu kao Tošković, o kojekakvim kezilićima i skakutanima. Tu je i đavo ploti Živka Nikolića i Miodraga Bulatovića, te đavo u samoći Mihaila Lalića.

Sve ovo Tošković sabira u sebi. I ne samo to. On je jedan od najvećih crtača 20. vijeka. Koliko samo takva kvalifikacija daje prostora nesumnjivo velikom slikaru da bude „još nešto“. A to „još nešto“ jeste u stvari izgrađeni kliše prljavog sumanutog pustinjakakoji priča gluposti.

Toškovićev kliše je vrlo radikalan, pa je kao pojava zaista velika atrakcija. On je bradati starac crnih ruku koji kao da uživa u činjenici što može to biti, a da ne bude to. Možda Tošković kada je sam razmišlja kolika je razlika od života ludog slikara na plažama Bara naspram istog takvog života u Parizu. I jedno i drugo je iskusio. Bio je to isti čovjek i isti slikar, no da li je ludilo bilo isto.

To nikad nećemo saznati, kao ni o čemu razmišlja kada je sam. A možda bi bilo zanimljivo.

Car je go

A kako bi sve izgledalo da se Tošković opredijelio za drukčiji način života? Da je obrijao bradu kao Dado Đurić i da živi na jugu Francuske, recimo. Ili da umre gladan kao Nikolić ili Tadić? Ili da bude uredni gospodin kao razočarani Lalić, samoživi šeret kao Bulatović?

Svakako bi priča o Urošu Toškoviću bila drukčija, iako bi slike bile iste i iako bi to bio isti onaj najbolji crtač XX vijeka. Svi su oni veliki umjetnici, a rekli smo da je opisani đavo njihove umjetnosti isti đavo, to navodi na zaključak da bi se ipak Toškovićevo ludilo moglo odvojiti od njegove umjetnosti.

Njegova umjetnosti ne proishodi iz prikazanog ludila, naprotiv, ludilo u njoj pronalazi svojevrstan alibi. Tošković ne bi bio lud da nije veliki slikar, ali vrlo vjerovatno ne bi bio veliki slikar da je a priori onako lud.

Objektivan pogled na Toškovićevo ponašanje ili razložno slušanje onog što priča, navodi na utisak da se ne trudi posebno u demonstraciji ludila. Prilično siromašno ludilo kakvih ima na svakom koraku, ali ipak sa pedigreom.

Zašto je, naposljetku, Tošković odlučio biti onoliko lud koliko je potrebno da bi se ljudi čudili?

Odgovor na ovo pitanje bi mogao biti ujedno i odgovor na pitanje o čemu razmišlja kad je sam. Tošković razmišlja o smrti kada je sam, a uz strah od smrti dolazi i strah od anonimnosti.

Moglo se vrlo lako desiti da Tošković bude anoniman za života onako kako je to bio Tadić. Tošković želi da ga svi znaju i da mu se svi čude. On želi svoju besmrtnost iskušati za života. To je Toškovićev glavni paradoks. Kada želi spomenuti nekoga ko mu je učinio nažao, Tošković zna reći da je taj mrtav, a on još uvijek vitalan iako prilično star.

Briga o besmrtnosti, kako bi Kundera rekao, kod Toškovića postaje konkretna preokupacija – Tošković pije kišnicu, mijenja krv, jede biljke i korijene i razna druga izmišljena i stvarna čaranja i bajanja ne bi li produžio svoj život. I uz sve to govori da će živjeti vječno.

Tako Tošković sam sebe razdvaja od svoje umjetnosti jer nije dovoljna besmrtnost velikog umjetnika, tu postoji jasan i užasan strah od vlastitog nestajanja i taj strah se tjera na svaki način.

BY: Kultivisise.rs

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *