Andrein kutak: Pisma – ‘’Piščeva ljubav’’

Bio je pisac, baš kao i ja. Sreli smo se u virtuelnom svijetu današnjice. Razmišljali smo potpuno isto. Nešto me privuklo kod njega. To je valjda bio onaj dio kad shvatite da postoji još jedna luda glava poput vaše.

Ispisivali smo redove i redove jedno drugom, kao da smo shvatili da mnogo kasnimo. Kako to da se nismo sreli ranije? Zašto je sudbina tako čudno odradila posao?

Bila sam daleko od njega, kilometrima, ali…to nije sprečavalo emociju da nas poveže. Nešto Je u nama prelomilo. Imali smo oboje svoje izdrađene živote i planove, ali… sve je to bilo nepotpuno. Bilo smo potrebni jedno drugom.

A onda… Odlučio je da dođe. Sjećam se kako sam drhtala, kad mi je javio da je blizu. Sjećam se kako je srce htjelo da iskoči iz ležišta. To je bio tren kakav se događa samo na filmovima… Kiša je padala toliko jako, da sam mislila da ću se rastopiti. I topila sam se, dok je prilazio, smotano noseći buket ruža.
“Zdravo, moja omiljena spisateljice.“
-Matori lišče, ipak si došao…

“Morao sam da se uvjerim u ono što sam osjetio prvog trena kad sam ti ugledao sliku. Te oči, fascinantno šta sve čovjek može pročitati u njima, ako se malo dublje zagleda. Tako krupne, predivne, a opet… Tako tužne. I povrh svega toga, željne života i istinske ljubavi. Dovoli mi da te volim…“

Odveo me u noć, gdje smo, uz čašu dobrog vina, okruženi drugim ljudima koje nismo ni primjećivali, vodili ozbiljne razgovore. Nekako smo se osjetili povezanim. Ko je bio taj čovjek i šta je htio od mene? A što se pojavio tako kasno? Imao je sve, a opet… Nije imao ništa. Želio je isto ono što sam željela i ja-mir i ljubav. I slobodu.
Gledao me u oči cijelo veče, govoreći mi stihove najromantičnijih pjesnika svih vremena, uzimajući me za ruku i priznavši mi kako se nikad ni sa kim ovako nije osjećao. Kaže, to je ona “psihička povezanost kad upoznaš drugu polovinu samog sebe.“

Morao je ići. Na rastanku poljubio me u čelo, rekavši da sam dovoljno pametna da znam šta znači taj poljubac. Htjela sam da ga zagrlim, da mu kažem da sam ga odmah zavoljela, čim smo se susreli, ali ne… On je morao da se vrati onoj kojoj pripada. Tijelom.

Znala sam da je dio duše ostavio kod mene.

Pisao je mnogo… Pronalazila sam se u njegovim stihovima, iskreno se diveći njegovoj emociji i umijeću. Pisci, tako prokleto čudni, a toliko jaki i moćni da se svaka žena osjeti čarobno. Iako će oni uvijek voljeti samo jednu, sve će druge osjetiti neku posebnost, neku nadmoć nad muškarcem. Zapravo, pisac ti to i pruži.

Učini te najsrećnijom ženom na svijetu i taman kad pomisliš kako konce držiš u svojim rukama, on ih povuče i već si shvatila da ga voliš.

Bila sam njegova muza i ikona, iako između nas nikad nije bilo ni poljupca. Vidjeli smo se nekoliko puta i nakon toga, i uvijek bi bilo isto. Par zagrljaja u kojima sam htjela vječno usniti i to je sve.

Voljela sam ga nekom vrstom ljubavi kojom voliš samo jednom u životu. Pisali smo jedno drugom najljepše stihove, tekstove i maštanja… I tamo smo bili srečni. Tamo smo bili skupa i voljeli se. Tamo smo bili slobodni…

Moj pisac je otišao. Zapravo, nikad on nije ni odlazio, samo sam ga pustila. Pustila sam ga da me pronađe u nekim drugim ženama, nekim koje se neće plašiti njegove slobode i okova, nekim koje će možda zgotiviti samo njegov površinski svijet i neće dozvoliti sebi da ga spoznaju toliko duboko i dobro. Poput mene. Čudno je to… Kako se dvije duše nađu, a onda puste…

Čudan si ti i čudna sam ja. Ljubomorna sam ponekad kad vidim o čemu pišeš.. Pišeš i dalje o ljubavi, pa se upitam kome li je namijenjeno? Da li se nekad sjetiš i mene? Htjela sam da ja budem ona vječna ljubav, zbog koje češ otići u legendu. Jebiga, nismo se pronašli u pravo vrijeme… Ali smo bili pravi.

Piši… Ali, eto… Nekad, kad budeš sam i usamljen, sjeti se nekog ko te volio i smatrao se tvojom polovinom. Jer smo to i bili. Ja sam bila tvoja Lenka.

Piši i ispiši mi još par redova. Želim da ostanem vječna u djelima koje će obilježiti tvoj život, da budem muza koju si nekad smatrao svojm inspiracijom i ikonom. Jer, kako ono kažu: “Žena koju nije volio pisac, nikad nije ni bila voljena.“ A znam da si i ti mene volio.. Na isti način na koji sam ja voljela tebe. Čudan, naš.

Želim da me zauvijek nosiš u srcu, matori lišče, jer u ovim očima, uvijek ćeš vidjeti svoj odraz i znaćeš… – Napišem i ja ponešto o tebi.

 

BY: Andrea Raonić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *