Milisav S. Popović – Korak slona

Znam… treba ti drugi svijet, ovaj se odavno potrošio… Potrebne su ti posve nove riječi, jer si stare pogrešno koristio. Taj osjećaj slabog pripadanja životu nikada ne blijedi. Obuzima i krade svaku dobru namjeru da budeš vitalan.
Ljudi koji se bave unutarnjim dijalozima uma i duše takvo stanje nazivaju “krizom egzistencije”… Ja je prosto zovem tugom. Tugom bez osnova. A još gora je upravo ta kurvinska osobina – što za njom nema potrebe. Koliko bi tek jaka bila da ima raloga?
Jedan divan čovjek, za kog zaboraviše da je bio pjesnik, breme ove navike nazva “nedostatkom pribježišta”… Ispisao jato soneta prije dalekih dvjesta godina. Čitanjem njegova pisma, svaka bi se usta neba najela… pa i ona glupa, debela. No, ostade nepoznat – što je neminovna stvar, jer se dobrota tako lako zaturi po ćoškova. Korisnost nečega nikada nije bila mjera upotrebljivosti u savremenom svijetu – među ovim poganim ljudima. No, ostavićemo njegovo ime bez pominjanja – a vratimo se onome s početka teksta… Izgleda da svako od nas ima manir da gaji neki neobjašnjiv osjećaj da nekud treba da ode. Na nepoznato, a sjajno mjesto da stigne… i da u tom nekom dalekom univerzumu, tako što domom nazove. No, vežu nas stege, kod kojih ni kakvoću materijala ne umijemo da opišemo.

* * *

I tako… Dogodio se u jednom gradiću curkus. Ogroman, šaren – pun svakojakočega. Gužve se napravile. Klovnovi, vatrogutači, zebre, lavovi, ringišpili, šećerna vuna… Zabava za svakoga. Bješe tu i bradata dama. Znoja i piva na sve strane.
Prolazio čovjek pored karnevalskih šatri i nekako se nađe blizu cirkuskih slonova. Međutim, neka neobičnost mu privuče pažnju. Naglo se zaustavi.
Elem, svaki slon je mirno stajao u krugu – po jedna, prednja noga im bješe svezana uz kolac, ničim drugim do običnim kanapom. Nije bilo lanaca, nikakvih kaveza, ili čvrstih ograda. Ništa što bi upućivalo da postoje teške zabrane koje sprečavaju krupne životinje da uteknu. Toliko je očigledno bilo da su kanap mogli da prekinu bez problema, u svakom trenutku, samo da za malo pokažu neposlušnost, ili da se uz puki korak uzjogune. No, i dalje su stajali nepomični, udaljeni jedan od drugog taman onoliko koliko je sveza dozvoljavala.
Čovjek primijeti da nedaleko od njega jedna prilika čeprka nešto oko kola. Bješe to krotitelj životinja. Žilava pojava. Priđe, nazva mu dobar dan, pa ga upita:

“Hoćete li molim vas objasniti zašto su slonovi onako mirni? Zašto ne pobjegnu? Ili makar pokušaju? Primijetio sam da bi malo njihove snage bilo dovoljno da počupaju kanap i razruše cio cirkus.”

“Pa…” – trener se osmijehnu – “… Vrlo jednostavno, dobri gospodine. Dok su još mali i slabašni, koristimo kanap iste jačine kao onaj što ste vidjeli tamo. Vežemo im prednju nogu za kolac… a dok su tako majušni, itekako se trzaju. Međutim, u toj dobi nemaju dovoljno snage da pokidaju svezu. Dok narastu veliki, nekako ujedno odrastaju u vjeri da više nikad ne mogu pobjeći. Ubijeđeni su da ih kanap čvrsto veže za kolac, tako da i ne pokušavaju više… Neki i umru u zatočeništvu ni ne pomislivši da im je za slobodu dovoljan trzaj… samo da se malo pomjere. I da imaju, kako rekoste, dovoljno snage”.

Čovjek se u čudu nađe. Potpuno zatečen. Trebalo mu je vremena da sakupi svaki detalj i posloži ih u glavi. Ode do nekog drveta, nasloni se, zapali cigaretu i sa distance se zagleda u tužne slonove pa promisli o sudbi što steže prostor oko njegovih stopala.

* * *

Vjeruj mi, odavno si već na to magično mjesto kom se nadaš stigao. San je i dalje tu, samo ti se malo uz gležanj zagulio. Odloži kofere i raspakuj se. Taj umor što imaš, nije od putovanja, već od čekanja. Lanaca nema, jer si ih prerastao. Samo si na zatočeništvo navikao.

BY: Milisav S. Popvić http://milisav.me/korak-slona/

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *